FREUD I MOJSIJE – studije o umjetnosti i umjetnicima

Ako je cilj glume, kao što se smatra još od Aristotelova doba, da pobudi “strah i suosjećanje” te tako prouzroči “pročišćenje od uzbudenosti”, onda se ista namjera može opisati nešto podrobnije, ako kažemo da je riječ o otvaranju izvora strasti i zadovoljstva u našim emotivnim životima, kao što se i u slučaju intelektualnog rada, zbijanjem šala i vicevima otvaraju slični izvori koji su inače nedostupni. Zasigurno pritom ponajprije treba navesti iskaljivanje vlastitih osjećaja, a zadovoljstvo koje u tom procesu nastaje odgovara, s jedne strane, olakšanju koje se rađa iz obilna odbacivanja, a s druge, zacijelo, seksualnom uzbuđenju koje se, možemo pretpostaviti, pojavljuje kao sporedna dobit pri svakom pobuđivanju osjećaja, te ljudima pruža taj tako željeni osjećaj podizanja napetosti njihovih psihičkih razina. Promatranje uz koje se i sudjeluje u kazališnom komadu pruža odraslima isto što i igra djeci, čije je oprezno iščekivanje, da čine isto što i odrasli, tako zadovoljeno. Gledatelj proživljava premalo, osjeća se kao “jadnik kojem se ništa važno ne može dogoditi”, svoje ambicije odavno je morao prigušiti, ili još bolje, potisnuti, kako bi se kao samo Ja našao u središtu svjetskih zbivanja; on želi osjećati, djelovati i raditi sve kako sam želi, ukratko biti heroj, a to mu omogućavaju pisac i glumac tako što mu dopuštaju poistovjećivanje s herojem. No, nešto mu pritom i uskraćuju, jer gledatelj dobro zna da takvo bavljenje njegovom ličnošću u herojstvu nije moguće bez boli, tuge i stalnih strahova koji gotovo uništavaju užitak….

← Knjiga je preliminarna

Knjiga je sljedeća →