ISLAMSKA EPIGRAFIKA BOSNE I HERCEGOVINE I-III

Pismo i pisana riječ u prošlosti Bosne i Hercegovine imali su posebno značajnu ulogu. Najvrijednija srednjevjekovna rukopisna djela od važnosti za kulturu Jugoslavije rađena su na tlu naše uže domovine. Blizu četiri stotine natpisa u kamenu, na narodnom jeziku i uglavnom pisanih bosančicom evidentirao je Marko Vego u svom Taborniku bosanskih srednjevjekovnih natpisa. Veliki je broj isprava pisanih tim istim jezikom i pismom, a nastalih na srednjevjekovnim bosanskim dvorima, te u kancelariji Dubrovačke republike, da bi se ista tradicija nastavila i za osmanske carevine. Prepiska na jeziku Bošnjaka uslovila je stvaranje odgovarajuće kancelarije i na carigradskom dvoru, kao i izdavanje raznih dokumenata, pa i carskih fermana, jezikom i pismom naroda Bosne i Hercegovine. Tradicija domaćeg jezika i pisma bila je toliko jaka u ranoj fazi islamizacije da su čak i epitafi na nadgrobnim spomenicima Mahmuta Brankovića, braće Radilovića, Solimana Oškopice i drugih ostali u okviru ranijih predislamskih normi.
S druge strane, Islam je pismu dao izuzetan značaj, jer je u okviru strogih ikonok-lastičnih nazora, jedino pisana riječ imala pravo da asocira na pojmove transcendentnog. Tako se pismo prihvata kao viši oblik neposredne komunikacije, poruke, asocijacije, pa i čiste dekoracije, i nalazi najširu primjenu. Ako prelistamo muslimanske narodne pjesme vidjećemo da svako svakome piše; pišu se »sitne knjige«, hamajlije, vezu se slova, piše majka sinu i sin majci, draga dragom, prijatelj prijatelju, sužanj pobratimu, kavgadžija junaku. Ako pogledamo ostavštine u sidžilima kadija, uvjerićemo se da gotovo nije bilo muslimanske kuće bez po neke knjige, a ako zademo u danas sve rjeđe patrijarhalne domove naći ćemo sigurno bar jednu levhu – kaligrafski izvedenu sentencu, bar koji zapis na drvetu, tekstilu, kamenu ili metalu. Mi danas gradimo mnogo, a gotovo nikad se ne sjetimo da nastanak građevine ili bar godinu gradnje obilježimo. A na pojedinim starim gradskim kućama nalazimo ne samo godinu gradnje, već i druge podatke. I na drvorezbi dolafa i musandara naći ćemo ne samo godinu, već i majstora (zimija Pejan u Gavran-Kapetanovića kući u PoČitelju). U Kolakovića kući u Blagaju, naprimjer, nalazimo – što u drvorezbi, što u kamenu – devet natpisa, medu kojima dva sa godinama izvedbe.
Razumljivo je da su u takvim prilikama, sa takvim odnosom prema pisanoj riječi, javni objekti morali biti posebno pažljivo obilježeni. Mada je veoma mnogo materijala uništeno od sedamnaestog do dvadesetog vijeka, ipak je sačuvan in situ, prenesen ili u prepisu – velik broj natpisa sa džamija, medresa, tekija, mostova, česama i drugih javnih objekata, a sigurno daje tih natpisa bilo i mnogo više. U još daleko većem broju sačuvani su natpisi na nadgrobnim spomenicima-mšanima, turbetima. Potreba da se uspomena na umrlog sačuva u kamenu nad njegovim grobom rezultirala je velikim brojem epitafa, koji su od likovno vrlo upečatljivih muslimanskih grobalja, učinili istovremeno ogromne arhive u kamenu s izvanrednim podacima o ljudima, njihovoj drustveno-ekonomskoj strukturi, gledanju na svijet i odnosu prema životu i smrti.

Format: 24.00
ISBN: 9958-21-052-5
Broj stranica: 1578
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 1998
Izdavač: SARAJEVO-PUBLISHING, SARAJEVO